Put traganja, iskustva i prenošenja znanja
Dražen Dobrković sebe prije svega vidi kao supruga i oca, a zatim kao čovjeka koji gotovo cijelog života traga za odgovorima na nekoliko velikih pitanja: šta je istina, šta čovjeku daje smisao, kakvo mjesto u njegovom životu imaju Bog, znanje i sloboda i kako dublje razumjeti ljudsku prirodu.
To traganje nije počelo iz knjiga.
Kao četvorogodišnje dijete doživio je tešku saobraćajnu nesreću i proveo dva dana u komi. Iz tog perioda nosi snažno lično iskustvo odvojenosti od tijela i susreta sa prisustvima koja je tada doživio kao duboko poznata i važna. Tek mnogo kasnije naišao je na pojmove kojima su različite tradicije pokušavale da opišu slična iskustva. Danas to iskustvo ne predstavlja kao dokaz neke metafizičke teorije, već kao jednu od prvih životnih tačaka koja ga je veoma rano suočila sa pitanjima života, smrti, svijesti i smisla.
Djetinjstvo mu je ubrzo donijelo još jedan izazov. Nakon što mu je otkriven šum na srcu, dio godina koje mnoga djeca pamte po bezbrižnoj igri proveo je između pregleda i bolnica. Ta iskustva nisu tada davala odgovore, ali su u njemu rano razvila potrebu da pita ne samo šta mu se događa, nego i zašto, šta iz toga može naučiti i postoji li dublji smisao onoga što čovjek prolazi.
Tokom adolescencije ta pitanja često su se pretvarala u strahove i nesigurnosti. Oko dvadeset prve godine počinje ozbiljnije da čita i sistematski istražuje.
Prvi veliki krug učenja
Prva knjiga koja mu je snažno promijenila percepciju bila je Moć podsvijesti Josepha Murphyja. Nakon nje slijedili su Napoleon Hill, Charles F. Haanel, Wallace D. Wattles, Louise Hay i Ralph Waldo Emerson.
To je bio prvi veliki krug njegovog istraživanja: odnos između misli, uvjerenja, lične odgovornosti i čovjekovog djelovanja u svijetu.
Posebno mjesto zauzeo je Haanelov The Master Key System. To za njega nije bila knjiga koju je jednom pročitao i ostavio na polici. Vraćao joj se iznova, desetine puta, pokušavajući da ono što čita razumije, nacrta, poveže i prevede u sopstvene modele.
Iz tog procesa nastajali su prvi crteži i ideje koji će godinama kasnije postati dio njegovog rukopisa Ravnoteža.
Vremenom mu više nisu bila dovoljna pitanja uspjeha, motivacije ili podsvijesti. Počela su ga zanimati dublja pitanja: šta je čovjek, kako nastaje njegova unutrašnja slika svijeta, gdje se susreću razum, osjećanje, intuicija i volja, kako nastaju kultura i društvo i kakvo mjesto čovjek zauzima u širem poretku života.
Tada ulazi u drugi veliki krug istraživanja kroz djela Carla Gustava Junga, Rudolfa Steinera, Milutina Milankovića i Dimitrija Mitrinovića.
Njih nije čitao kao autoritete koje treba bezuslovno slijediti. Upravo suprotno, njihovi različiti pogledi širili su pitanja koja je sebi postavljao i učili ga da razlikuje ideju od činjenice, metaforu od dokaza i inspiraciju od znanja koje se može provjeravati.
Kako je nastalo ime Dr Aloha
Jedna od važnih tačaka na tom putu dogodila se 2011. godine, kada je Dražen imao priliku da upozna Toma Besta.
Godinu kasnije otišao je na Havaje, na ostrvo Maui, gdje je učio od njega i neposredno se susreo sa kulturom i značenjem pojma aloha.
Za Dražena aloha tada nije ostala samo riječ vezana za Havaje niti običan pozdrav. Postala je simbol odnosa prema životu — prisutnosti, zahvalnosti, poštovanja, otvorenosti i sposobnosti da čovjek život ne samo izdrži, nego da ga svjesno živi i slavi.
Ime Aloha ponio je sa Mauija i ono je tokom narednih godina postajalo sve prirodniji izraz njegovog ličnog pogleda na život.
Dio „Dr“ nema značenje akademske ili medicinske titule. To je simboličan naziv nastao iz decenija čitanja, istraživanja, putovanja, rada sa ljudima, ličnih iskustava i pokušaja da razumije čovjeka i život iz što više uglova.
Dražen to ponekad u šali opisuje kao svoj „dugogodišnji doktorat iz života i čovjeka“ — ne kao formalnu kvalifikaciju, već kao metaforu za proces učenja koji za njega nikada nije završen.
Tako je nastalo ime Dr Aloha.
Period intenzivnog iskustvenog i duhovnog istraživanja
U jednom periodu svog razvoja Dražen je intenzivnije istraživao iskustvene i alternativne metode rada sa čovjekom.
Reiki je učio kod Margarite Milenković, koja ga je uputila na djela Sergeja Lazareva. To je bio važan korak ka dubljem istraživanju tema unutrašnjih obrazaca, odgovornosti, emocija i različitih tumačenja odnosa između čovjekovog unutrašnjeg svijeta i njegovih životnih iskustava.
U približno istom periodu završio je školu karmičke dijagnostike kod Marjana Ogorevca.
Istovremeno je učio P.E.A.T. metod kod Živorada Mihajlovića Slavinskog, gdje je završio obuku i postao trener te metode.
Danas ta iskustva ne predstavlja kao konačne odgovore niti kao naučno potvrđene istine, već kao dio šireg životnog istraživanja različitih pristupa emocijama, uvjerenjima, unutrašnjim konfliktima i ličnoj odgovornosti.
Povratak sopstvenoj tradiciji
Kako je vrijeme prolazilo, njegovo traganje se sve više vraćalo sopstvenoj kulturnoj i duhovnoj tradiciji.
Posebno mjesto zauzima Petar II Petrović Njegoš, a naročito Luča mikrokozma, kojoj se Dražen redovno vraća i koju čita više puta godišnje.
Kod Njegoša ga privlači spoj poezije, metafizike, slobode, odgovornosti i pitanja o čovjekovom položaju u svijetu.
Jedna od misli koja mu je ostala duboko urezana jeste:
Za njega ta misao nije samo poetska slika, već stalni podsjetnik na pitanje šta čovjek radi sa darovima, slobodom i odgovornošću koje ima.
Iz tog pravca nastavio je ka djelima Ave Justina Popovića i Svetog vladike Nikolaja Velimirovića. Kod vladike Nikolaja naročito ga privlači spoj duhovnosti, filozofije, savjesti, odgovornosti i neposrednog obraćanja čovjeku.
Iako je lično duboko vezan za pravoslavnu tradiciju, nikada nije smatrao da poštovanje sopstvene tradicije zahtijeva zatvaranje prema drugim civilizacijama i njihovim iskustvima.
Putovanja kao produžetak knjiga
Za Dražena putovanja nisu bila odvojena od učenja.
Boravio je u Jordanu i Egiptu, prolazio prostorima duboko povezanim sa biblijskom istorijom i hrišćanskom tradicijom, posjetio Manastir Svete Katarine i popeo se na Sinajsku goru.
Za njega ta putovanja nisu bila samo geografsko kretanje, već pokušaj da mjesta o kojima je godinama čitao doživi neposredno.
U Peruu se upoznao sa dijelom autohtonih južnoameričkih tradicija i njihovim pogledima na prirodu, svijest i čovjeka.
Kasnije ga je put odveo i dublje u Indiju.
Preko ljudi i učitelja sa kojima se susretao upoznavao je vedske tekstove, sanskritsku tradiciju i različite indijske filozofske škole.
U kasnijoj fazi tog puta posebno važnu ulogu imao je Mohanji, zahvaljujući kome je imao priliku da učestvuje u iskustvima i putovanjima poput Kumbh Mele i Kailasha.
Ta iskustva za njega nisu značila napuštanje sopstvene vjerske pripadnosti, već neposredan susret sa drugačijim načinima na koje ljudi kroz istoriju pokušavaju da razumiju čovjeka, Boga, disciplinu, smisao i unutrašnji život.
Kailash je za njega imao posebno mjesto. Ne zato što ga predstavlja kao dokaz neke metafizičke tvrdnje, već zato što ga je lično doživio kao tačku u kojoj su se mnogi dijelovi višedecenijskog traganja počeli povezivati.
Ta putovanja učvrstila su ga u uvjerenju da čovjek može biti duboko ukorijenjen u sopstvenoj tradiciji, a istovremeno sa poštovanjem proučavati kako druge kulture odgovaraju na univerzalna pitanja čovjeka.
Život izvan knjiga
Draženov put nije tekao samo kroz biblioteke, filozofiju, hramove i duhovna istraživanja.
Njegov profesionalni život bio je izuzetno raznovrstan.
Radio je u knjigovodstvu, bavio se ugostiteljstvom, vodio restorane i diskoteke, radio u poslovima iz oblasti igara na sreću, imao kazino na Svetom Stefanu, razvijao sportske projekte i pokretao različite preduzetničke inicijative.
Izgradio je i komercijalni teren za mali fudbal sa vještačkom travom, koji je funkcionisao kao sportski sadržaj i mjesto okupljanja ljudi.
Kasnije je osnovao i Aloha centar za razvoj životnih vještina.
Ta iskustva dala su mu nešto što knjige same ne mogu dati: neposredan kontakt sa ljudima kada su suočeni sa novcem, rizikom, ambicijom, uspjehom, strahom, pritiskom i odgovornošću.
Hiperbarične komore
Poseban dio njegovog profesionalnog rada vezan je za blage nemedicinske hiperbarične komore.
Iako nema završen medicinski fakultet, prošao je stručne obuke i stekao sertifikate iz oblasti hiperbarične i podvodne medicine, kao i tehničke obuke vezane za rad i servisiranje komora.
Kroz Inovativni Institut Dobrković razvio je prvi organizovani i dugoročno razvijan model ove vrste rada u Crnoj Gori i predstavlja pionira rada sa blagim nemedicinskim hiperbaričnim komorama u zemlji.
To iskustvo dodatno je produbilo njegov interes za odnos između znanja, tehnologije, ljudskog tijela, odgovornosti i praktične primjene.
Humanitarni rad
Humanitarni rad prati ga kroz veliki dio života.
Učestvovao je i organizovao različite humanitarne inicijative i događaje, često bez potrebe da ih javno ističe.
Jedan od značajnijih događaja organizovan je zajedno sa Vladom Divcem, njegovom suprugom i Mohanjijem, kada su prikupljena značajna sredstva u humanitarne svrhe.
Za Dražena takve aktivnosti nisu odvojene od njegovog pogleda na život. Znanje, vjera i lični razvoj za njega imaju smisla tek kada se na neki način pretvore u odgovornost prema drugim ljudima.
Životne prekretnice
Njegov život donosio je i druge trenutke koji su ga primoravali na ozbiljno preispitivanje.
Doživio je ozbiljan pad sa motocikla, koji je lično doživio kao upozorenje da je u jednom trenutku skrenuo sa pravca kojim želi da živi.
Kasnije je prošao i kroz težak period povezan sa vidom i ravnotežom. Ljekari su ta iskustva objašnjavali medicinskim uzrocima, dok ih je on istovremeno koristio kao povod za dublje preispitivanje sopstvenog života.
Dražen ne predstavlja te događaje kao dokaz metafizičkih teorija.
Njihova važnost za njegovu priču leži u tome što su ga iznova tjerali da postavlja ista pitanja: šta mogu da naučim, šta treba da promijenim i kako da odgovornije živim ono u šta vjerujem?
9. februar 2009.
Jedan datum za Dražena ima posebno značenje — 9. februar 2009. godine.
Tada je veoma jasno osjetio da njegov glavni životni pravac nije samo klasični poslovni ili korporativni uspjeh, već dublje upoznavanje čovjeka, Boga i smisla i pokušaj da ono što na tom putu nauči prenese drugima.
Taj osjećaj ne doživljava kao pravo da određuje drugima u šta treba da vjeruju.
Doživljava ga kao ličnu odgovornost da dijeli ono što je istražio, proživio i razumio, a svakom čovjeku ostavi slobodu da sam bira svoj put.
Ravnoteža
Još 2008. godine u njemu se pojavila ideja da jednog dana sabere ono što istražuje.
Nije sebe smatrao piscem, pa je morao da uči i kako da napiše ono što misli.
U tom procesu značajan podsticaj pronašao je i u radu Isidore Bjelice, od koje je učio kako složenu misao prenijeti u tekst koji čovjek može da prati.
Tokom narednih osam godina čitao je, bilježio, crtao i pokušavao da veliki broj različitih ideja poveže u jednu cjelinu.
Godine 2016. završio je rukopis knjige „Ravnoteža“, sastavljen od 26 poglavlja.
Knjiga još nije objavljena.
Jedan od najvećih razloga za njen nastanak bila su njegova djeca.
Dražen je dugo vjerovao da je jedna od najvećih ostavština koju roditelj može da ostavi svojoj djeci — znanje.
Ne samo imovina, već biblioteka, pitanja, iskustva i način razmišljanja.
Želio je da njegova djeca, ukoliko ih jednog dana budu zanimala ista pitanja, ne moraju da prolaze kroz stotine i kasnije više od hiljadu knjiga koje je on prošao prije nego što počnu da vide veze među idejama.
Danas Ravnotežu vidi kao prvi ozbiljan pokušaj onoga što će mnogo godina kasnije postati Dr Aloha.
Od traganja ka sistemu
Tokom godina više puta je pokušavao da svoja istraživanja pretvori u jasan program, ali je uvijek osjećao da nešto nedostaje.
Vremenom je počeo da pravi sve ozbiljnije skripte, modele i edukativne cjeline.
Nakon gotovo tri decenije čitanja, rada, putovanja, poslovnog iskustva, ličnih lomova, porodičnog života i susreta sa različitim tradicijama, počela se jasno izdvajati struktura koja će postati Dr Aloha sistem.
Šest etapa:
Njihova logika je jednostavna. Čovjek prvo mora da zna gdje je i kuda ide. Zatim mora da nauči da usmjeri pažnju. Potom da razlikuje činjenicu od sopstvenog tumačenja i kvalitetnije donosi odluke. Nakon toga mora da nauči kako da upravlja vremenom, navikama, granicama i odgovornošću. Ono što zna mora da pretvori u vrijednost. A na kraju sve te dijelove mora da poveže u jedan smislen život.
Dr Aloha zato nije nastao iz jedne knjige, jedne škole ili jednog učitelja. Nastao je iz pokušaja da se gotovo tri decenije iskustva i istraživanja organizuju u praktičan sistem koji čovjek može da razumije i primijeni u sopstvenom životu.
U šta danas vjerujem
Dugogodišnje traganje nije Draženu donijelo osjećaj da ima sve odgovore. Naprotiv, učinilo ga je opreznijim prema jednostavnim odgovorima.
Jednu ideju je tokom vremena posebno promijenio. Nekada je mnogo jednostavnije vjerovao da je ljubav sama po sebi dovoljna da riješi gotovo svaki problem. Danas smatra da ljubav bez discipline, odgovornosti i vjere lako ostaje samo dobra namjera.
Njegov današnji pogled može se sažeti u nekoliko principa:
Vjera daje pravac. Ljubav daje ljudskost. Disciplina pretvara namjeru u djelo. Odgovornost čovjeka vraća sebi. A sposobnost da uživa u samom procesu omogućava mu da ne živi samo čekajući sljedeći rezultat.
Šta Dr Aloha nije
Dr Aloha nije nova religija.
Nije psihoterapija.
Nije psihijatrija.
Nije medicinska metoda.
Nije zamjena za ljekara, psihologa ili drugog licenciranog stručnjaka.
Nije sistem koji traži od čovjeka da prihvati Draženova lična duhovna uvjerenja.
Nije obećanje brzog uspjeha.
Nije „guru“ model.
I nije pokušaj da se različite religije i tradicije spoje u jednu.
Dr Aloha je edukativno-razvojni sistem koji koristi strukturisana pitanja, vježbe, modele i iskustvo kako bi čovjek jasnije vidio gdje se nalazi, bolje upravljao pažnjom, kvalitetnije razmišljao i odlučivao, odgovornije upravljao svojim životom i ono što zna pretvarao u stvarnu vrijednost.
Zašto sada
Dražen danas ne smatra da je završio svoje traganje. Vjerovatno nikada neće.
Ali smatra da je završena jedna velika faza njegovog života — faza u kojoj je stalno osjećao da mora pronaći još jednu knjigu, još jednog učitelja ili još jedno iskustvo prije nego što počne ozbiljno da prenosi ono što je već naučio.
Sada je cilj drugačiji. Naredne decenije želi da posveti prenošenju znanja, iskustava, pitanja i metoda koje su njemu bile potrebne gotovo tri decenije da sakupi.
Ne da bi ljudi mislili kao on. Nego da bi postali sposobniji da misle sami. Ne da bi ga slijedili. Nego da bi bolje vodili sebe.
